Danas vam predstavljamo novu mamu meseca – Mariju Hudolin, majku četvoro preslatkih malaca! U narednim redovima pročitaćete Marijina iskustva u roditeljstvu, njen pogled na majčinstvo u 21. veku, njene strepnje i radosti koje joj život sa četvoro dece donosi!

 

Zdravo Marija! Reci nam nešto više o sebi, svojoj porodici, o blogu koji vodiš.

 

Ja sam Sarajka na privremenom boravku u Beogradu. Danas je to Beograd, jučer je bio Brisel, a sutra ko zna. Zahvaljujući prirodi posla mog supruga, imamo sreću da na svakih nekoliko godina živimo negdje drugo. Meni je dom tamo gdje je porodica u kojoj ću biti ono što najviše volim –mama.

Blog Motherhudolin nastao prije dvije godine a moja djeca su razlog pisanja. Njih četvero je neiscrpan izvor materijala. Blog je ustvari priča o svemu što sam bila i više nisam. Priča o iskustvu podizanja i rađanja malih ljudi. O gubljenju i vraćanju sopstvenog identiteta, o samopouzdanju žene. O strahovima i nesigurnostima koje ova vrsta životne odgovornosti nosi. Priča o svemu što me danas čini sretnom ženom. Na društvenim mrežama je u modi „predivnost“, a ja se ne ustručavam pisati o svim lošim i frustrirajućim momentima koji se događaju majci četvero djece. Pišem za smijeh i suze, pišem srcem i to ljudi prepoznaju.

Majčinstvo je neiscrpna tema. Moj blog tek je jedan od nebrojeno mnogo fantastičnih blogova na temu majčinstva. Na blogu pišem iskreno o stvarima koje najbolje poznajem, o svom životu i svojoj porodici. Pretačem svoja iskustva u riječi koje će nekome možda nešto značiti ili će barem izmamiti osmijeh ili dva.  Svoju karijeru sam trenutno stavila na čekanje, znam da je to samo faza, da su djeca sada mala i da me jako trebaju. U međuvremenu, dok se ne vratim na posao pokušavam da ne „zarđam“ i održim korak.

Trenutno završavam magistarski rad na temu „Utjecaj reklamnog narativa na djecu“, gostujem na televiziji gdje pričam o majčinskim izazovima, o ludilu i frustracijama jedne mame, jednog običnog dana s četvoro djece (ako takav i postoji).

 

Koji period u majčinstvu je za tebe bio najizazovniji?

 

Zasigurno jedan od velikih izazova majčinstva je imati više djece između kojih je mala razlika u godinama. S jedne strane imati četvoro male djece je neprocjenjivo iskustvo, dok s druge strane zahtjeva puno odricanja i veliku organizaciju. Moram se pohaliti da nam je organizacija jača strana, to je ustavri jedini način kako naša velika porodica može funkcionisati. Psiholozi kažu da je jednostavnije u odnosu na jedno, ili možda dvoje, kontrolisati više djece i to zbog psihologije grupe. Odnosno, da je masom lakše upravljati nego pojedincem. Svako dijete nova je avantura, zadivljujuća nova osoba, još jedan zamotuljak vrlina i mana koji nekada obožavate a nekada vas iscrpljuje. Jer, neko je uvek gladan – iako su svi jeli, ima uvijek prljavog veša – bez obzira koliko često ga perete… Četvoro djece znači četiri puta ljubavi, ali isto tako i četiri puta više obaveza. Mislim da nakon rođenja moje djece meni nije bio problem naći vrijeme za sebe – koliko naći tu novu sebe, nekoga ko je postao majka nekome drugome.

Rađanje djece donijelo je novu kombinaciju uloga – žene s majčinstvom. Balansiranje između ove dvije potpuno suprotne sfere nije lako, ali je daleko od neizvodljivog. Stvar je ličnog izbora, afiniteta i ambicija koji ćete put odabrati, mada većina žena pokušava da balansira između svih ovih uloga. Najveći broj nas tu bitku dobije uspješno, ali ne bez ponekad (pre)velikih žrtava.

Međutim, od žene se danas, više nego ikada očekuje da ima maltene supermoći.

Tu su još i društvene norme koje se nameću pa je još teže znajući da vas svako može vidjeti i suditi o vašoj uspješnosti u svim ulogama. Imperativ da budete dobra majka i da istovremeno imate karijeru, stavilo je žene u nezavidan položaj i izložilo ih dodatnom stresu.

 

Znamo da si veliki zagovornik dojenja, sa kojim si se izazovima susretala i koje su tvoje smernice i   preporuke za mame?

 

 

Dojenje je prirodni nastavak trudnoće i predstavlja najčvršću vezu između majke i djeteta. Iako budućim mamama porođaj djeluje kao najteži dio, ono što slijedi nakon njega prilično je zahtjevno. Na svijet dolazi novo malo biće, sasvim bespomoćno, koje u potpunosti zavisi od svoje mame. Dojiti  ili ne dojiti, za mene nikada nije bilo pitanje. Nisam razmišljala o tome, jednostavno sam osjećala da tako treba. Međutim iz straha i neiskustva , stvari nisu išle uvijek po planu. Često sam imala tu pomisao „Samo da izguramo šest mjeseci“.

Budućim mamama bih poručila da se vode majčinskim instinktom. Količina informacija, kojim smo zatrpane, često nas dovode do konfuzije, zbog koje olako odustajemo od dojenja. Dojenje nije fizka, ali mi majke često od dojenja napravimo kvantnu fiziku. Samo bih na kraju dodala da je dojenje osobni izbor i ne bi ga trebalo nametati kao uvjet za „dobru majku“.

Sve smo mi dovoljno dobre mame.

 

Tvoja decu su odavno počela sa čvrstim zalogajima, šta vam je najčešće na meniju?

 

Zdrave navike u ishrani se stiču od malena. Uvijek imam na umu da djeca oponašaju roditelje u svemu, pa i u načinu ishrane. Naime, navike koje se steknu u roditeljskoj kući, održavaju se tokom cijelog života.

Zagovornik sam sezonskih namjernica (sezonsko voće i povrće), koje kombinujem sa mesom, piletinom i ribom. Djeca rado sve jedu jer u društvu je sve ukusnije.

 

Da li su tvoja deca mali izbirljivci i kako izlaziš na kraj sa tim. Da li imaš neku specijalnu tehniku?

 

Baš prije sedmicu dana bili smo sa djecom na moru  i odsjeli smo u hotelu. Dok smo ručali u restoranu, prišao nam je konobar i počeo hvaliti dobar apetit moje djece. Kao „nagradu“ podijelio je sa nama njegovo iskustvo odlaska sa roditeljima na more. „Ništa nisam volio jesti, pa mi je jedan od konobara rekao kako će me svezati i baciti u more ako ostane mrva na tanjiru. Sve sam pojeo“.

Možete samo zamisliti poglede moje djece kojoj će pijetao na dnu tanjira propjevati ako se cijela supica pojede. Dobro je da su se vremena promijenila pa umjesto prijetnji koristimo ponekad ucjene. Nisam sigurna ni da je to dobra metoda, ali koja jeste? I kako da ja danas svojoj djeci kažem “poljubi i ostavi”  kao što su moji roditelji meni govorili? U mojoj glavi to bi bila nepopravljiva greška i u najmanju ruku mislila bih da će mi djeca umrijeti od gladi ako ne pojedu taj obrok.

 

Da li ti klinci pomažu u pripremanju obroka? Koliko vremena kao porodica provodite u kuhinji?

 

Od kako sam postala mama, djecu uključujem u svoj život, društvo i navike. To je i najbolji način da djeca upoznaju svoje roditelje. Kuhinja je kod nas uvijek otvorena za djecu, pa tako dok ja spremam večeru, djeca vole gledati i često „umješati“ i svoje prstiće. U moru dnevnih obaveza tokom dana ostane malo vremena za druženje, pa zašto kuhanje ne iskoristiti za zajedničke trenutke. Uživam i u njihovoj kreativnosti i eksperimentisanju kada pravimo kolačiće.  Ustvari, često im dam zadatke u kuhinji koje mogu izvršiti s obzirom na njihovu dob. Ima i tih dana  kada nemam puno vremena pa ih tjeram iz kuhinje jer će se porezati, spržiti i napraviti hiljadu belaja.

 

S obzirom da naš vodič – Moj prvi zalogaj ne čine samo recepti već u njemu postoji i pregršt drugih saveta, koji je tebi deo najkorisniji i kako ti je ova knjiga olakšala svakodnevnicu?

 

Žao mi je što nisam imala ovaj vodić kroz dječiju ishranu kada su mi djeca prelazila na čvrstu ishranu. Na jednom mjestu toliko recepata za prve čvrste obroke, informacija o zdravoj ishrani i fenomenalnih ideja za obroke za djecu starijeg uzrasta. Djeca su oduševljena knjigom, znaju već sve ilustracije. Pravili smo nekoliko obroka iz knjige i da li treba da naglasim da su sve pojeli!?

Da li danas u roditeljstvu postoji nešto što je još uvek tabu i kakav je tvoj stav o tome?

 

Neko više, neko manje, ali svi mi imamo plan kako ćemo biti savršeni roditelji kada budemo imali djecu. Na vrhu liste je da djeci nikada nećemo dati tablet u restoranu. Ustvari, djeca će se samo igrati sa drvenim igračkama, u slobodno vrijeme čitati knjige i gledati crtani pola sata dnevno. Jest će isključivo organsku hranu, a slatkiše im dati kada postanu punoljetni (sladoled se ne pika). Sjećate li se onih priča naših roditelja o jazu među generacijama? Stereotipno ili ne, ali u ovoj mojoj priči je vrlo primjenjivo. Jedna generacija je online, druga je offline. I naizgled su nepomirljive. Ova prva instant brza i nestrpljiva, a ova druga se ne(uspješno) bori i ne zna da li želi preći na novi nivo igre.

U tim krajnostima, zaboravi se da je taj svijet jedan te isti, da su pravila ista i da jedni drugima trebamo. Na kom god nivou se nalazili.

Ova tehnokratija koja nam je zasjela na grbaču raznim tehnološkim inovacijama je budućnost naše djece. Ako nam djeca već provode vrijeme u virtualnim, animiranim i drugim svjetovima, važno je kako i zašto koriste pametne uređaje.  Ne mjeri se svako vrijeme provedeno uz ekran na isti način. Ono što manja djeca (kao moja) gledaju, treba da odgovara njihovom uzrastu, da ima ograničeno vrijeme i da uključuje roditelje. Digitalna generacija nas stalno podsjeća koliko se i mi sami moramo brzo mijenjati, usvajati nova pravila i novi jezik i mijenjati navike. Istovremeno, ne smijemo zaboraviti dijeliti iskustvo i znanje, biti otvoreni, i spajati generacije. Zbog naše djece…Odlomak iz priče s bloga „Pametni telefoni ili pametni mi“.

 

Da li uspevaš da imaš vremena samo za sebe i kako voliš da ga provedeš?

 

Mene je majčinstvo nadopunilo, a nije poništilo moju kompletnu osobnost. I dalje učim i rastem, u što su sada uključena i moja djeca. Imam svoja duga jutra i duge večeri s mužem.  Imam i svoja popodneva i vikende s djecom. Ali moja fantastična četvorka me natjerala da mnogo više cijenim momente i kada sam sama. Naučitla sam da cjenim male stvari, da im se radujem. Ne čekam velike događaje da bih bila sretna, već sam sretna po malo svakog dana.

Rođenjem naše djece postali smo roditelji, ali smo i dalje par koji se spojio zbog ljubavi.

Uz neprestane obaveze prema djeci, koja zahtevaju naše vrijeme i pažnju, često se dešava da vrijeme „samo nas dvoje“, dospje na poslednje mjesto. Zato suprug i ja iskoristimo svaku pomoć koju možemo da dobijemo – od porodice, plaćenu, pomoć svakog ko se i našali da nas rastereti.

 

 

Koja je najveća lekcija koju su naučila od svoje dece, a koji savet ti je najviše značio u njihovom odgajanju?

 

Prije nego ću dobiti djecu znala sam daleko više o odgoju nego što znam danas. Znala sam da jednoga dana kada i sama budem imala djecu neću biti kao moja mama. Pamet u glavu! Pazi da ti neko ne stavi drogu u piće! Nemoj bosa hodati! Što su ti gola krsta!? Obuci potkošulju! I kada bi mama primjetila da mi na jedno ulazi, a na drugo izlazi, uslijedila bi kultna rečenica: “Sjetit ćeš se mojih riječi kada budeš imala svoju djecu”. Trideset i nešto godina kasnije ja sam ista kao ona. Ne garantujem da neću izgovoriti sve što je ona meni govorila. Izuzev možda onog “tako je to bilo u moje vrijeme”. Svaka generacija djece je drugačija od prethodne i svaka traži drugačiji pristup u odgoju. Današnji roditelj trebaju savladati nove vještine roditeljstva, naučiti nove metode pristupa svojoj djeci kako bi obje strane bile zadovoljne.

Biti mama znači puno više nego roditi dijete.

To znači dati život malom biću čiji opstanak zavisi isključivo od vas. Dati vazduh plućima koja su se razvijala u vama i vid očima koje će vas uvijek gledati samo kao mamu. Majčinstvo vam iz temelja mijenja pogled na život i učini ga nemjerljivo boljim. Sada, nakon skoro osam godina od kako sam po prvi put postala mama, imam osjećaj kao da je sve u mom životu sjelo na svoje mjesto i dobilo još veći smisao.

Da, ja rastem sa svojom djecom, oni su me naučili toleranciji, strpljenju, požrtvovanosti i odgovornosti. Učim i da se izborim sa ljutnjom i strahom. Ovi mali dobri ljudi jesu razlog što sam pronašla novu dimenziju ljubavi, koja briše sebičnost do svemira i nazad, i tako 100 puta.

 

Kakva vam je dinamika tokom nedelje, a kakva tokom vikenda.

 

Svaka majka je suočena sa pregršt izazova i obaveza, a dan se čini tako kratak. Ali sa ogromnim osmjehom na licu. Ljubav koju zauzrat dobijete, nemjerljiva je.

Dok u toku sedmice svako juri svojim obavezama, poslu i vanškolskim aktivnostima, vikendi su naši, po cijeli dan smo zajedno. Jutrimo, jedemo, igramo se, mazimo se i nadoknađujemo sve ono što propustimo u toku radne sedmice.

I za kraj podeli sa nama neke smešne trenutke koje su ti malci priredili?

 

Djeca su neiscrpan izvor smijeha i radosti. Ispričat ću vam jednu (ne)zgodu koju nam nisu oni priredili, ali su razlog ove simpatične priče. Putujemo autom za Sarajevo (ja sam u poodmakloj trudnoći sa četvrtim djetetom), i na graničnom prelazu u BiH, na ljubazan upit graničara, moj suprug dostavlja pasoše. Ovaj gleda pasoše, pa virne u auto. Pita, jesu li to sva vaša djeca? Suprug potvrdi da jesu. Zaviri on još malo u auto pa odmjeri mene sa stomakom do zuba. Jesi li to majke ti opet trudna? Ja zbunjena klimnem glavom i pitam da li ima neki problem. Kaže on, ma nema problema nego čovječe (obrativši se mom suprugu), sjaši malo s nje! Pa dokle više! Toliko sam se počela smijati da sam se bojala da mi ne krenu trudovi.